Nedavno sam sudjelovao u jednom od onih “dubokih razgovora nakon posla”. Sa mnom je bilo još dvoje arhitekata pa su i teme bile “arhitektonske”. Tako smo došli do problema sadržaja i razine detaljnosti glavnog projekta. Gdje točno dolazi do problema? Dopustite da objasnim.
Originalni post objavljen 27.4.2016. na blogu Kutijica
Trenutno projektiramo slijedom idejni > glavni > izvedbeni. Na idejnom se s investitorom dogovorimo oko veličine, oblika i izgleda zgrade. U glavnom definiramo materijale, konstrukciju i instalacije i po njemu tražimo dozvolu. U izvedbenom definiramo sve ostale dimenzije, materijale, obrade i detalje i prema njemu se (idealno) zgrada izvodi. Međutim, sadašnji zakon kaže da se može graditi s građevinskom dozvolom i glavnim projektom. Izvedbeni projekt je obavezan samo za vrlo zahtjevne projekte. To znači da ga investitori često ne žele naručiti jer to smatraju nepotrebnim troškom. Naručuju glavni projekt koji je obavezan i na temelju kojeg će dobiti dozvolu a na osnovi njega traže i izradu troškovnika (tendera).
Problem razine detaljnosti glavnog projekta
Mjerilo i detaljnost glavnog projekta nisu dovoljni za precizno definiranje željenog rješenja “kojim se daje tehničko rješenje građevine i dokazuje ispunjavanje temeljnih zahtjeva za građevinu te drugih propisanih i određenih zahtjeva i uvjeta” (Zakon o gradnji, NN153/13). Na nacrtu u mjerilu 1:100 (što je prema pravilima struke standardno mjerilo za glavni projekt), u kojem se vidi namještaj, opisi konstrukcije, pozicije građevinske stolarije i bravarije, opisi prostorija i ostala oprema nacrta, nema npr. mjesta i za unutarnje kote. Kote ostaju “izvan” zgrade a jedini način da izmjerite nešto “unutar” zgrade je da to izvučete iz mjerila nacrta. To je na gradilištu neprihvatljivo i tamo je takav nacrt praktički beskoristan. Zaključak: prema glavnom projektu je teško graditi bilo što osim najjednostavnijih građevina (garaže, nadstrešnice…).
Problem troškovnika na bazi glavnog projekta
Troškovnik je alat prema kojemu će izvođači dati svoje ponude i, posljedično, alat prema kojemu će se odabrati izvođač. Glavni projekt ne nudi dovoljno informacija za izradu preciznog troškovnika što za posljedicu ima nepredviđene troškove u gradnji. Odmah da napomenem, NEMA SAVRŠENOG TROŠKOVNIKA! Ali, ako se troškovnik radi na temelju izvedbenog projekta, bit će točniji, a odstupanja (i samim time nepredviđeni troškovi) manji.
Situacija na terenu
Situacija u struci je takva da se najčešće radi kompromisno rješenje, aka “glavno-izvedbeni” projekt. Nacrti se izrađuju u krupnijem mjerilu, pregledniji su i bolje opisani, možda su tu i sheme građ. stolarije/bravarije, troškovnik je nešto precizniji. Praktički je napravljeno već pola izvedbenog projekta, ali i dalje to zovemo glavnim jer glavni je zakonski obavezan.
Prošlim zakonom je bilo moguće dobiti dozvolu na bazi idejnog projekta za zgrade do 400m2 bruto površine. Na gradilištu je morao biti glavni projekt (koji je često zapravo bio taj famozni “glavno-izvedbeni”). Koliko znam, zgradama izgrađenim prema tom zakonu se ništa strašno nije dogodilo u međuvremenu, iako su dobile dozvolu prema idejnom projektu.
Konačno, nakon ovolikog uvoda, dolazim do glavnog pitanja:
TREBA LI NAM UOPĆE GLAVNI PROJEKT?
Ovo mi se učinilo logičnije:
- Izdavanje svih građevinskih dozvola na temelju idejnog projekta. U njemu se vidi zadovoljava li zgrada lokacijske uvjete a mogu se opisati i tehnološki i drugi procesi koji će se u zgradi odvijati ukoliko je potrebno.
- Uvodi se obaveza izrade izvedbenog projekta gdje je zgrada potpuno definirana do detalja. Troškovnik se radi na bazi izvedbenog projekta koji je precizniji pa je time i troškovnik puno bolji. A sve što se do sada definiralo glavnim projektom, definirat će se ionako izvedbenim projektom jer je detaljniji i precizniji.
Dakle, ne izostaje razina detaljnosti, zakonom se prati logika projektiranja koja je ionako prisutna u praksi, troškovnici su precizniji, a dokumentacija za ishođenje dozvole je manja pa je i proces izdavanja (idealno) kraći. Inače, u projektima uređenja interijera već dugo funkcionira taj model u kojem se nakon idejnog projekta ide direktno u izvedbeni projekt i sve funkcionira.
Komentari iz struke
Postavio sam ovo pitanje i kolegama u grupi na Facebooku. Dobio sam 20-ak lajkova (što sam shvatio kao znak slaganja s mojom idejom :) i nekoliko komentara. Najjači “protukandidat” bio je prijedlog koji kaže da glavni projekt ne treba ukidati nego treba uvesti izdavanje dozvola na bazi idejnog projekta i obavezan izvedbeni projekt. Međutim, mislim da u tom slučaju moje originalno pitanje i dalje stoji. Ako smo dobili dozvolu na idejnom projektu i izrađujemo izvedbeni projekt, što smo točno dobili u glavnom projektu (a da to ne bismo dobili u izvedbenom) i zašto bi tu “međufazu” izdvajali kao poseban projekt?
Toliko od mene u prvoj objavi, nadam se da do iduće neće proći puno vremena.
Image by: Ag Ku from Pixabay